Proučavanja kvalitete u području visokog obrazovanja dokazala su povezanost malog broja studenata u odnosu na broj nastavnika i kvalitete visokog učilišta što su preuzeli neki visokoobrazovni sustavi kao kvantitativan pokazatelj kvalitete te su u svoje nacionalne propise uvrstili omjer 1:30 kao jedan od minimalnih uvjeta.
Koncepti kvalitete u visokom obrazovanju obuhvaćaju različite interpretacije, ali i pristupe mogućim rješenjima tog pitanja. Brojni pristupi kvaliteti u visokom obrazovanju nastoje ju opisati kroz kvantitativne i kvantitativne parametre, dok oni, s najmanje metodoloških nedostataka nastoje obuhvatiti oba ova pokazatelja. Iz provedenih studija vidljivo je kako je kvaliteta visokoškolske institucije povezana s omjerom nastavnik/student, odnosno da je kvalitetniji nastavni proces, koja imaju manji omjer od 1:30, čime se podiže kvaliteta cijelog visokog učilišta.
U tom kontekstu kvaliteta neke visokoškolske institucije može se ocjenjivati prema ulaznim parametrima (input), samim nastavnim i znanstvenom procesom te izlaznim parametrima (output). Ukoliko promatramo sam nastavni proces uočavamo da je on nezaobilazna komponenta koja je ugrađena u kvalitetu neke visokoškolske institucije te o njegovoj kvaliteti ovisi ocjena kvalitete cjelokupne institucije i svih njezinih procesa.
U ocjeni kvalitete nastavnog procesa, koji se koristi kao određeni parametar kvalitete pojedine institucije u velikom broju metodologija akademskog rangiranja, jedan od glavnih pokazatelja je omjer broja stalno zaposlenog nastavnog osoblja i studenata. Budući da je ovo jedan od rijetkih kvantitativnih pokazatelja kvalitete nastavne komponente nekog visokog učilišta, brojne studije o kvaliteti pokazuju povezanost niskog omjera nastavnik – student i kvalitete visokoškolskih institucija i kroz ostale komponente.
Kao prilog ovom zaključku, pogledamo li prvih 200 svjetskih učilišta rangiranih na najrelevantnijim svjetskim akademskim listama uočavamo da omjer nastavnik – student ne prelazi 1:22 bez obzira na područje znanosti (čak je taj omjer kod najboljih manji od 1:10). Iz navedenog proizlazi da je kvalitetu neke visokoškolske institucije, između ostalog, moguće mjeriti niskim omjerom nastavnik – student jer je očito da su takva učilišta izvrsna i prema kriterijima zapošljivosti i znanstvene produkcije.
Proučavanja kvalitete u području visokog obrazovanja dokazala su povezanost malog broja studenata na nastavnika i kvalitete visokog učilišta što su preuzeli neki visokoobrazovni sustavi kao kvantitativan pokazatelj kvalitete te su u svoje nacionalne propise uvrstili omjer 1:30 kao jedan od minimalnih uvjeta. U Republici Hrvatskoj se taj omjer računa na način da se izvanredni studenti množe sa 0.5 isto kao i suradnička zvanja.
Prosječni omjer nastavnik/student u OECD zemljama je 1:17. Prema OECD studiji iz 2006. najveći omjer je 1:30 u Grčkoj, a 1:11 i ispod tog prosjeka su Island, Japan, Slovačka i Švedska.
U Velikoj Britaniji većina visokih učilišta zadovoljava omjer 1:30, osim Open University-ja koji ima omjer 1:90, ali moramo napomenuti da se nastava na tom sveučilištu izvodi u potpunosti na daljinu. Osim toga, trenutno je i u Indiji prijedlog da se normira odnos nastavnik student na društvenim sveučilištima 1:30.
AZVO